O dubinama Duše (I dio)

ODLOMAK PRVI:

KAKO POPRAVITI SVOJE STANJE

Požuri da uđeš kod Allaha i da, bezbrižan, bez tegobe i ikakve patnje i brige, budeš u Njegovom susjedstvu u Džennetu, Darus-selamu, Kući mira. Požuri i učini to na najbrži i najlakši način, jer pred tobom su dva vremena. U stvarnosti, pred tobom je tvoj život; jedno vrijeme koje je prošlo i proteklo, koje si proživio, i drugo vrijeme koje dolazi, tj. ono što ćeš preživjeti. Vrijeme koje je prošlo popravljaj iskrenim pokajanjem i stalnim istigfarom. To je veoma lahko, posao bez ikakve tegobe ili napo­ra. To je djelo srca; suzdrži se od činjenja grijeha u budućnosti, i u tome ćeš pronaći smiraj i odmor. To nije nikakav posao ili djelo koje zahtijeva aktiviranje i radnje tijela, samo čvrsta odluka da nećeš činiti grijehe, koja će tvom tijelu, srcu i razumu donijeti smiraj i ugođaj. Sto je proteklo od života, popravljaj pokajanjem, a što dolazi, učini valjanim, čvrstom odlu­kom, ispravnom namjerom i praktičnim suzdržavanjem od grijeha.

Što se tiče pokajanja za proteklo vrijeme i čvrste odluke o sustezanju od griješenja u budućnosti, praktično tijelo nema nikakva zamaranja spram toga, međutim tu se radi o tvome životu: o dva vremena: proteklom i vremenu koje dolazi; ako ih upropastiš, onda si uništio svoju vječnu sreću i uspjeh. Ako ih sačuvaš i popraviš na onaj način kako smo to ranije kazali, tada si uspio i zaslužio vječni ugođaj i užitak.

Čuvanje vremena koje dolazi jeste mnogo teže od popravljanja pokajanjem i kajanjem vremena koje je prošlo, jer čuvanje vremena znači da prisiliš dušu na ono što je za nju bolje, vrednije i korisnije na putu ka stjecanju vječne sreće.

 DANI SU TVOJA AHIRETSKA ŽITNICA

Ljudi se uveliko razlikuju o pitanju koje smo prethodno razmatrali. Život je doista samo skup dana koji prolaze, a u njima čovjek sakuplja svoju ušteđevinu za ahiret, na osnovu koje će zaslužiti Džennet ili zara­diti Džehennem.

Ako se rob u životu opredijeli za put koji vodi njegovom Gospodaru, zaslužit će i doseći najveću sreću u ovome kratkom životnom periodu koji se vrijednosno ne može ni usporediti s vječnošću.

Međutim, ako u svome životu dadne prednost strastima, užicima, odmoru, igri i zabavi, to će brzo proći, a uslijedit će vječna bol i patnja nesnosna što je mnogo teže podnositi negoli odoliti onome što je Allah Uzvišeni zabranio na dunjaluku, ili ustrajati na pokornosti Njemu Svevišnjem i suzbiti pozive strasti radi Njega.

ODLOMAK DRUGI:

UŽITAK DOLAZI SIJUBAVLJU

Užitak dolazi s ljubavlju; raste kako raste ljubav, a slabi sa slabljenjem ljubavi. Sto je čežnja za stizanjem do voljenoga veća i jača, slast pri susretu s njim potpunija je i snažnija. A ljubav i slast zajedno dolaze nakon pravog i potpunog upoznavanja voljenoga. I sve što je poznavanje voljenoga veće i potpunije, time je ljubav izraženija i jača.

Pa ako znamo da se brojnost ahiretskih blagodati i veličina uživanja vezuje za čovjekovu ljubav prema Allahu i nj egovu spoznaju Uzvišenoga, onda će onaj koji bolje poznaje Allaha Uzvišenog, Njegove osobine i imena, više Ga i voljeti, a njegovo uživanje i slast prilikom susreta sa svojim Gospodarom, prilikom gledanja u Njegovo lice, prilikom slušanja Njegovog govora, biti veći i potpuniji. A ako bismo usporedili sve dunjalučke blagodati, uživanja, slasti, radosti i sreću, to u odnosu na ahiretsko uživanje i slast ne predstavlja ni koliko jedna kap u moru.

Kako onda onaj ko ima razum može dati prednost slabom kratkotrajnom uživanju, koje je pomućeno s bolima, nad velikim, neprekidnim i vječnim užitkom?!

Rob će biti savršen i potpun u onolikoj mjeri koliko je velika njegova spoznaja o Allahu Milostivom i koliko pokazuje ljubavi prema Njemu Uzvišenom. Najvrednije znanje jeste znanje o Allahu Svevišnjem, a naplemenitija ljubav jeste ljubav prema Njemu i radi Njega. Veličina i trajnost užitka uvjetovana je s ovo dvoje: spoznajom i ljubavlju.

A od Allaha tražimo pomoć i podršku!

ODLOMAK TREĆI:

OSOBINE STVARNE LJUDSKE PLEMENITOSTI I SAVRŠENOSTI

Stvarna savršenost čovjeka koja se traži postiže se ispunjavanjem dva uvjeta:

prvi Uvjet: da čovjekova djela, želje i spoznaje na njemu odaju sliku utemeljene i stvarne savršenosti;

drugi Uvjet: da sama djela, želje i spoznaje po svojoj biti budu osobine savršenosti, jer u protivnom ne mogu predstavljati savršenost, niti je proizvesti.

Onome koji teži ka savršenosti ne dolikuje da se natječe radi nekih dunjalučkih ciljeva ili dobara, niti da se žalosti ako ga nešto od dunjaluka mimoiđe. Čovjek ne može postići savršenost ničim drugim osim putem upoznavanja svoga Gospodara, Stvoritelja i Istinitog Boga. Čovjek se ne može popraviti, živjeti, uživati, osim putem upoznavanja svoga Gospodara, zatim želje za stjecajem Njegovog zadovoljstva i pridržavanjem puta koji Njemu vodi. Kada to postane čovjekova navika, njegov put i svakodnevna praksa, tada će njegova djela odavati sliku stvarne i od njega neodvojive savršenosti. A sve što je pored toga, bilo da je riječ o spoznajama, čovjekovim željama i volji ili o njegovim djelima, to se uvrštava u jednu od dvije kategorije: ono što čovjeku ne koristi i ne približava ga savršenosti i ono što mu šteti, nanosi bol i vodi ka manjkavosti i mahanama. Naročito, ako takva djela postanu čovjekova ustaljena praksa, onda on zbog njih pati onoliko koliko ih čini.

A što se pak tiče nekih stvari fizički odvojenih od čovjeka, a koje djelimično dopunjavaju njegovu osobnu savršenost, poput odjeće, jahalice, stana, ugleda, imetka i tome slično; to je, ustvari, samo pozajmljena blagodat na neki period koja se na kraju vraća Onome od Koga je pozajmljena. Zbog vraćanja te pozajmljene blagodati duša pati i osjeća bol onoliko koliko se ljubavlju vezala da datu blagodat. Patnja i bol bit će izraženi naročito u slučaju kada je posuđena blagodat bila cilj ljudskog usavršavanja. Duša će zbog vraćanja date blagodati osjećati neopisiv bol, manjkavost i nedostatak.

IZBOR SREĆE ILI PATNJE

Ko želi biti sretan, onaj koji će uživati kroz vječnost, neka dobro razmisli o prethodno izloženom pitanju, jer većina ljudi svojim pos­tupcima sami sebi uskraćuju Allahovu milost, a duši nanose bol i pat­nju. Oni zapravo misle da svojim ponašanjem stječu sreću i užitak, no sreća i užitak uvjetovani su spoznajom Allaha Uzvišenog, ljubavlju pre­ma Njemu i lijepim ponašanjem, a nesreća i patnja roba srazmjerne su njegovoj udaljenosti od ovih stvari.

Kad rob izgubi ove tri vrijednosti, onda kod njega ostaje samo tjeles­na snaga i egoistična požuda, on prekomjerno jede, pije, ženi se, srdi se i stječe druge dunjalučke i životne užitke. S te strane, rob ne može steći neki ugled ili dobrotu, nego ga to vodi ka manjkavostima i prezrenosti. Ako rob na tome ustraje, onda pada na ljestvicu životinja, jer je takvo ponašanje oličje životinjske prirode. Ponekad čovjek i pretjera u trci za užicima, pa nadmaši i samu životinju; jer svaka životinja zna svoju mjeru, i nikada sebi ne prouzrokuje štetu, za razliku od čovjeka.

Prema tome, i životinje se natječu s čovjekom u utrci do savršenosti, čak ga i nadmaše u tome, te sretnije i sigurnije skončaju od čovjeka. Zbog toga je dolično da čovjek odbaci takvu vrstu natjecanja i okrene se pravoj i stvarnoj ljudskoj savršenosti pored koje ne postoji neka dru­ga ljudska savršenost.

A svaki uspjeh zavisi od Allaha Uzvišenog!